fbpx


Zašto nije svaki trening - dobar trening?

Mili moji ketonci, Puno sam pominjala da imam probleme sa kičmom, međutim sve do sada nisam bila spremna da o tome detaljišem, iz prostog razloga jer nisam videla rešenje, a kada imamo neki problem i kada mu ne vidimo rešenje, onda nam je i teško da o tome govorimo i da se u to udubljujemo. Međutim situacija se nadam se menja i konačno sam spremna da podelim sa vama ovu prema mom mišljenju izuzetno važnu temu, za koju se nadam da će barem nekog sprečiti da prođe ono kroz šta sam ja prošla.

Kada pričamo o treninzima nekako većinski verujemo da je svakako trenirati bolje nego ne trenirati i da je bolje bilo šta fizički raditi nego sedeti. Međutim ono što je realnost jeste da u današnje vreme zaista imamo pregršt izbora u polju fizičke aktivnosti i oblikovanja tela i da je zaista teško odabrati šta je ono što je dobro za nas a šta nije. Zato smo nažalost podložni pravljenju pogrešnih izbora. Takva greška se desila meni i zato ovo danas delim sa vama, kako bih vas motivisala da pre nego što odaberete svoje treninge koji naravno mogu mnogo da doprinesu ne samo mršavljenju već i opštem zdravlju organizma, pokretljivosti i funkcionalnosti, proučite u šta se upuštate, kako umesto adekvatnih treninga ne biste završili u lošoj situaciji.

Dakle šta se meni desilo? Nisam osoba koja je od malena trenirala, čak naprotiv često sam eskivirala fizičko, davala sam prednost čitanju knjiga i takmičenjima iz biologije i fizike, u odnosu na preskakanje kozlića ili igranje „između dve vatre“. Tada nisam razumela koliko je važno održavati svoje telo i više sam se posvećivala održavanju uma. Međutim upravo zato nisam pravilno razvila telo u tim ključnim godinama i nisam između ostalog ojačala mišiće koji treba da drže kičmu. Kako je krenula moja priča sa dobijanjem i gubljenjem kilograma krenula sam da istražujem različite oblike treniranja i naravno htela sam ono što je najintenzivnije i što donosi najbolje, a pre svega najbrže rezultate. Isprobavala sam sve i svašta tokom vremena, neke stvari su mi prijale ali su prema mom mišljenju bile suviše spore u odnosu na moje zamišljene ciljeve, neke opcije su bile za bukvalno padanje u nesvest.

Tako sam pokušavala da izgradim svoju fizičku sposobnost, međutim, bez nekog jasnog plana odakle se to počinje i kako se to radi i onda sam u nekom trenutku pre možda tri godine krenula na neku vrstu cross fit-a, u pitanju je set grupnih, eksplozivnih vežbi, koje se rade u intervalima od 20-30 sekundi a vežbe su između ostalog podrazumevale nošenje tegova, skakanje… Ono što se meni dopadalo kod takvih treninga je što sam bila deo grupe koja se zajedno bori i napreduje, ali ono što se ispostavilo kao veoma opasno jeste što se upravo to što je za veliki broj ljudi bio zadužen samo jedan trener, koji ne može fizički da isprati da li svi radimo pravilno tako opasne, brze, nagle pokrete usled čega najlakše, kod nepravilnog izvođenja, može doći do povreda. Do toga dolazi kada ljudi nisu već fizički pripremljeni, aktivni, i kada nemaju konkretnu pomoć, instrukcije i nadzor pri uvođenju u takve programe. Nakon nekog vremena treniranja, tokom kog sam, verujem, svoju kičmu krckala po malo, bila sam vrlo zadovoljna efektima koje sam uz keto ishranu takavim treningom ostvarila. Onda se desio jedan trening, na kome smatram da je nastala primarna povreda, ne sećam se jasnog trenutka, jer bila sam zagrejana, u brzini i pod adrenalinom, ali sećam se da sam osetila određenu nelagodnost u predelu kičme. Kada sam došla kući bol se sve više pogoršavao, do jutra bio je nesnosan, ja sam tu dodatno napravila neke greške koje bih volela da vi izbegnete. Pronašla sam preko interneta nekog kiropraktičara koji može da mi navodno pomogne, bio je vikend i nisam htela da čekam ponedeljak i odem kod lekara. Otišla sam kod realno nedovoljno proverenog kiropraktičara, međutim to nije pomoglo i bilo mi je još gore. Nakon tog vikenda otišla sam zapravo kod doktora, fizijatra i tada je utvrđeno da imam diskus herniju u lumbalnom delu leđa, koja je nastala povredom. Potom slede fizikalne terapije koje su imale za cilj da saniraju malo bol, ali nikako da reše problem. Odlazim na fizikalnu, ali čim podignem dve kese iz prodavnice ili usisam stan, ja osetim probleme.

Pre dve godine, nakon serija fizikalnih terapija dobila sam dozvolu da treniram. Odlučila sam da idem na PowerPlate, kako sam bila željna treninga i povratka tom zategnutom izgledu, preforsirala sam treninge. Moj ritam u tom periodu podrazumevao je 5 treninga nedeljno i tada ja zaista jesam postigla taj željeni fizički ideal, ali su se stalno tu provlačili i određeni bolovi, što kičme, što bolovi koji bi se pružali do noge i ometali me u svakodnevnim aktivnostima. Tada sam shvatila da iako sam se osposobila da vežbam ja i dalje nisam sposobna za trening kakav želim i kakav bih volela da imam.

U nekom momentu, na jesen prošle godine, opet pravim određenu povredu i sve češće imam bolne periode, čas noga, čas leđa i gornji i donji deo, a ti periodi traju sve duže, dok pauze između njih postaju sve kraće. To se odrazilo i na same treninge, jer bih iznela dva, tri treninga, pa bih pauzirala narednih četiri, pet. Lekar mi je davao prilično depresivne prognoze, a ja nisam videla izlaz iz problema u kojem sam se nalazila. Pre nekih sedam meseci, sa treninzima sam potpuno stala i pomirila sam se sa time da na taj način samo produbljujem problem i ne rešavam ga.

Kada sam otišla na magnetnu rezonancu utvrđeno je da sada imam diskus herniju na dva pršljena i da imam nešto što se zove sindrom piriformis, što podrazumeva taj dobro poznati bol koji se spušta niz nogu sve do pete. Došla sam u situaciju gde vrlo često trpim jake bolove, prošetam sa drugaricom sat i po pored reke i sutradan ja samo mogu da preležim uz lekove protiv bolova. Ne samo da sam morala da prestanem sa vežbanjem, već i sam se osetila apsolutno uskraćeno za normalno užitke ljudskog funkcionisanja bez bola.

Rešila sam da se najozbiljnije do sada posvetim ovom problemu i kao što svima vama stalno pričam koliko je bitno informisati se i pripremiti se, shvatila sam da je to savet koji treba i ovde da primenim. Otišla sam kod nekoliko različitih lekara po mišljenje i svako od njih mi je davao neke svoje prognoze. Od minimiziranja cele situacije i poruka da ovo zapravo nije ništa i da to može da se vrlo jednostavno i brzo. Bilo je tu i realnijih gledišta, gde mi je objašnjeno da je ovo problem sa kojim može da se živi, na koji može da se utiče, ali da to zahteva kontinuirani rad.

Najteži udarac koji sam dobila bila je najmračnija perspektiva prema kojoj je moj život ugrožen u velikoj meri i gde sada sve mora biti podređeno mojoj kičmi, ne samo ta prognoza već i način na koji mi je predstavljena je za mene bio toliko bolan, da sam narednih šest meseci bila zaleđena i ništa nisam radila povodom problema koji je sve vreme prisutan. Najgori nusprodukt tog poslednjeg pregleda jeste što sam izgubila poverenje i u to da moj problem može da se reši s jedne strane, a s druge strane da ću ja moći da verujem lekaru, nisam znala ni kod koga da idem ni šta da radim.

Ovo sada vam pišem, jer kao što neki od vas koji me prate po društvenim mrežama sada već i znaju, jeste da nakon dugotrajnog ispitivanja i istraživanja pronašla sam kuću kojoj mogu da verujem i relativno skoro sam počela da radim na ovom problemu. Detaljnije ću vam pisati kada vidim kako se taj proces bude odvijao i da li se moj problem (nadam se) razrešava.

Sada želim da vam poručim nekoliko stvari, šta god da radite, bilo da birate trenera ili doktora, suština je da istražite da uložite vreme, nemojte da donosite odluke na osnovu najbržih rezultata, jer nekada cena tog efekta zaista može da bude skupa. Istražujte, raspitujte se, uložite vreme, to je vaše vreme, telo, i novac u krajnjoj liniji i uložite ga tamo gde treba. Nadam se da ću uskoro sa vama moći da podelim jednu mnogo lepšu i pozitivniju priču o oporavku.

 

  • Pregleda: 11072

Pratite nas

Pišite nam

  • Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Keto ishrana by Borjana © 2018 Sva prava pridržana | Design by: NESA